PRIJATELJSTVO KOJE DARUJETE, UVIJEK ĆE BITI UZVRAĆENO.

Kažu mudri ljudi, nađete li se u nevolji, okruženi poznanicima raznih profila, odvjetnicima, domaćicama, poduzetnicima, običnim ljudima … odmah ćete otkriti tko vam je među njima najbolji prijatelj. Onaj tko vam prvi pritekne u pomoć.
U sličnoj situaciji, okruženi pravim jogijima … nećete otkriti ništa. Svaki od njih će vam, naime, priskočiti u pomoć.
Na jednom predavanju u Ishikawa školi (Tokyo, Japan), nakon što je prof. Katehize Ninomiya zaključio svoje izlaganje konstatacijom kako su jogiji „iznimno humani, krajnje korektni, iskreni prijatelji i istinski dobri ljudi“ novinar pomalo „zločestog“  časopisa „Japanalysis“ (koji je tri godine poslije bankrotirao, možda baš zbog svoje zločestoće) pitao je pomalo ironično:
–    Što je to, profesore, što nakon nekoliko godina dubljenja na glavi i izvođenja svih mogućih i nemogućih položaja tijela, tako pozitivno djeluje na razvijanje dobrih i humanih crta karaktera?
Odgovor je iznenadio sve prisutne:
–    Ne ide to tim redom, gospodine. Da bi netko, kako vi to kažete dubio na glavi, najprije mora promijeniti nešto u svom karakteru i svojoj osobnosti. Stoj na glavi dolazi tek kasnije.
Ovaj odgovor u suštini savršeno odražava jednu od bitnih zakonitosti joge. Prema poznatoj skali usvajanja kompletne znanosti joge,  ili kako se to stručno kaže „Patanjalijevih 8 stupnjeva joge“, fizičke vježbe (asane), pa i toliko poznati stoj na glavi, tek su treća  stepenica u slijedu napredovanja. Prve dvije su one o kojima je govorio prof. Ninomiya; moralna i etička pravila odnosa jogija prema drugim ljudima i samome sebi. Čine ga u suštini vrlo strogi postulati koji se zahtijevaju od svakog sljedbenika joge, a bez usvajanja kojih je nemoguć istinski napredak prema višim stadijima joge u složenoj piramidi na vrhu koje je stanje uzvišene nadsvijesti, tzv. „samadhi“, uglavnom nedostupan ogromnoj većini sljedbenika joge. No to nas u ovoj priči ionako ne zanima. Pojednostavljeno rečeno, joga od svakoga zahtijeva da prije svega postane dobar čovjek, istinski human i pun ljubavi prema drugima. Iz nekog razloga o tome se malo piše u raznim člancima o jogi što je donekle i razumljivo; zakonitosti tržišta traže puno bizarnije detalje … od frapantnih primjera gurua koji su u stanju mjesecima ili čak godinama držati jednu ruku u zraku, sve dok im se doslovce ne bi osušila, pa do izričite zabrane nekih velikih jogija da im na predavanjima u metropolama Europe i Amerike sobarice ulaze u apartmane.

LJUBAV PREMA SVIMA

Najpoznatija pravila moralnih i etičkih zakonitosti ponašanja jogija, zbog kojih bi bez sumnje svi mi svakog jogija rado poželjeli za svoga prijatelja, počinju sa zahtjevom bezgranične i bezuvjetne ljubavi  prema svim drugim ljudima i svim živim bićima. Potom je tu i suzdržavanje od svake grubosti i nasilja, pa zabrana makar i najsitnijih laži, zatim razna pravila o istinoljubivosti, te apsolutnoj čistoći misli, želja i emocija… Primjer ovakvog stava jogija može ilustrirati kratka misao jogija Brahmrishi Shree Kumar Swamija:
–    Sve dotle dok je duh nečist, nismo u stanju iskreno voljeti bližnje. Čovjeku je potrebno čisto srce i miran duh, ako želi živjeti život u kojem će biti voljen i cijenjen od svoje okoline. Vježbama Yoge postiže se čistoća tijela i duha.
Među često spominjanim zahtjevima koji se postavljaju pred jogije je postulat koji bi odgovarao kršćanskoj zapovijedi „Ne kradi“. Ovaj zahtjev, međutim, ne treba tumačiti banalno i doslovno u smislu ustezanja od uzimanja tuđih stvari ili novca. U jogijskoj doktrini i praksi princip neuzimanja ima dublje i vrijednije značenje: to je potpuno odricanje od želje za posjedovanjem bilo čega što nam ne pripada. Apsolutno je zabranjeno poželjeti ne samo tuđu stvar (ili – ženu?!) nego isto tako niti tuđe zasluge, tuđi ugled, čast ili postignuća. Jasno je da istinski jogi ni ne pomišlja zauzeti nečije mjesto ili poziciju u bilo kojoj vrsti hijerarhije. Pomislite samo koliko je danas u suvremenom svijetu sukoba upravo u ovoj sferi: od borbe za fotelje u politici ili velikim firmama, pa do prisvajanja tuđih ideja, projekata (netko bi zloban dodao „ … i diplomskih radova“). U okruženju jogija, praktički ne postoji ona tužna konstatacija o „prijateljima koji su vam okrenuli leđa“. Ili kako je to jednom duhovito na jednom seminaru u Milanu rekao talijanski ekspert joge, dr. Luigi Mariani:
–    Da je stari rimski  bio sastavljen od jogija, ne bi Cezar nikad morao izgovoriti onu povijesnu „Etiam tu, mi fili“ (poznatiju po banalnom prijevodu „Zar i ti, sine Brute?“ – op.a).
Posebno se često – uglavnom u pogrešnom kontekstu – govori o još jednoj značajki jogijskog karaktera koja ih izdiže iznad plitke razine prosječnog rezoniranja suvremenog potrošačkog mentaliteta: odbacivanju svega materijalnog. Često se to pojednostavljeno tumači kao zahtjev za „čistim siromaštvom“ što je na jednostavan način jednom u Zagrebu demantirao poznati jogi Paramhansa Swami Maheshwarananda ili popularni „Swamiji“ kako ga na ovim prostorima zovu oduševljeni sljedbenici. On je mudro rekao:
–    Nitko vam ne zabranjuje imati lijepu kuću za stanovanje ili dobar automobil. Ali, skupljanje materijalnih stvari ne smije biti vaš cilj, niti vaša osobna istinska unutrašnja sreća smije ovisiti o količini materijalnih stvari (ili novca) koju ste skupili. Ne smijete postati rob stvari koje posjedujete, jer tada one posjeduju vas.
Jogiji će vam upravo zbog ovog zahtjeva, manirom najboljeg prijatelja pokloniti praktički sve što imaju ako vide da vam je to potrebno. Poznato je da novi sljedbenici mnogih škola joge, prilikom inicijacije moraju pokloniti školi svu svoju imovinu i praktički se odreći svega što imaju. Ovo je, istina, ekstremna praksa, no još uvijek postoji, a situacija u kojoj ste zapravo preko noći ostali bez ičega, u suštini je sasvim lako podnošljiva ako znate da ćete sve što vam istinski treba u životu dobiti od drugih članova škole, koji će se bez razmišljanja odreći svake svoje stvari ako osjete da je vama potrebna.

VJERUJTE U PRIJATELJSTVO

Zanimljiv primjer nesebičnog davanja je i praksa Hare Krishna pokreta, koju je počeo karizmatični Sri Swami Bhaktivedanta Prabhupada na početku svog misionarskog boravka u Americi. Nakon što se odrekao bezbrižnog i lagodnog života privatnog učitelja joge bogatih građana i počeo doslovce život beskućnika, prve je sljedbenike zadobio kuhajući im i besplatno poslužujući jednostavna, ali ukusna jela uz koja su slušali o dobrobitima joge i jednostavnosti skromnog života. Među onima koji su koristili ovo Prabhupadino dobročinstvo bilo je i svakojakih osoba najnižih rangova društvene ljestvice; kriminalaca, prosjaka, prostitutki … no svima je on s puno ljubavi dijelio i jela i nesebičnu privrženost, pa nije čudo da je tim pristupom stekao i brojne iskrene prijatelje, koji su mu to kasnije višestruko vratili svojom ljubavlju i poštovanjem.
Vjerujem da se i brojni Zagrepčani sjećaju svojedobnih ugodnih popodneva u Domu na Ribnjaku kada su zagrebački Hara Krishne – po uzoru na svog velikog učitelja – organizirali nedjeljna popodneva na kojima ste se – čak i kao potpuni stranac i nepozvan gost –  poslije zanimljivog predavanja i još zanimljivije lijepe glazbe, mogli (besplatno, naravno)  poslužiti vrlo ukusnim delicijama. Bili su to, slažu se mnogi, divni trenuci ispunjeni istinskom toplinom zajedništva i prisnošću kakvu rijetko gdje možete osjetiti već kod prvog susreta. Nigdje nije ni morala pisati ona divna Goranova „Nitko da ne dođe, do prijatelj drag“, no doista je sve odisalo nevjerojatno toplom, ugodnom i prijateljskom atmosferom. Pričaju kako je jedna djevojka iskreno primijetila „Vidim da ovamo neki dolaze zapravo samo zbog jela“. Na tu konstataciju domaćini su se samo dobroćudno nasmijali i odgovorili:
–    Znamo, ali mi i njih iskreno doživljavamo kao drage prijatelje, a vjerujemo da će i oni nas uskoro prihvatiti na isti način. Mi vjerujemo da prijateljstvo koje iskreno darujete, nikad neće biti neuzvraćeno.